Pripirat i Černobil su napušteni nakon eksplozije reaktora 1986. © R.Vicups/Shutterstock
Suvremeni ratovi štetni su za ekosustave. Ta se šteta kreće od prekomjerne potrošnje biljaka i životinja preko požara i zagađenja do uništenje staništa i ispuštanje stakleničkih plinova iz industrijskih područja. Obnova biološke sastavnice ekosustava ide uglavnom sporo, osobito za sjedilačke vrste, koje se sporo razmnožavaju. Za obnovu šumskih ekosustava potrebno je cijelo stoljeće. Stoga, prema Ženevskoj konvenciji, države u ratu trebaju štiti prirodni okoliš od "širenja, dugoročnih i jakih šteta," pri čemu se zabranjuju metode ili načini ratovanja "koji vode takvim štetama, ili za koje se može očekivati da mogu prouzročiti takve štete". Takve štete neizbježno rastu nakon upotrebe nuklearnog oružja. U Černobilu (Ukrajina), gdje ne 1986. eksplodirao nuklearni reaktor, većina funkcija tala se oporavila tijekom 30 godina, no ostali učinci na biološku sastavnicu tla mogu trajati daleko dulje. Opasnosti za ekosferu nakon višestrukog korištenja nuklearnog oružja uključuju mogućnost "nuklearne zime" s vrlo slabim rastom biljaka tijekom nekoliko godina.
Propusti u upravljanju
Zgrade i stabla oštećeni tijekom rata u Čečeniji © V.Melnik/Shutterstock
Rat predstavlja pogrešku u vođenju države. Ljudi su se razvili od oba tipa životinja - socijalnih i kompetitivnih. S obzirom na opasnosti nasilnih suparništava, socijalna pravila su razvijena kako bi regulirala ponašanje jedinki unutar društava. Recentno gledano, Ujedinjeni narodi i ostali globalni forumi formalizirali su međunarodne dogovore idealnih standarda ponašanja između društava. Na primjer, kroz Ženevsku konvenciju. Društva s vremenom mijenjaju svoja unutarnja pravila, ali ih je pri tome potrebno pustiti da te promjene odrade "u vlastitom miru". Suvremena komunikacije može ubrzati promjene no nedostatak informiranja može dovesti do polarizacije i agresije.
Neizravni utjecaji i moguća globalno-lokalna rješenja
Labudovi mirno plivaju pored ratnih brodova © Ellen6/Shutterstock
Neizravni učinci rata mogu biti daleko štetniji za sve u ekosferi. Ljudskost je trebala voditi rat protiv COVID-19, no suočila se s daleko izraženijim prijetnjama nakon klimatskih promjena. Kako bi se nadišle ove sve prijetnje, među narodima je potrebna sloga, ali i jaka nacionalna gospodarstva radi financiranja prelaska na obnovljive izvore energije. Nasilnost unutar i između naroda ne uništava smo nacionalna gospodarstva, nego isto tako odvlači pozornost javnosti od potreba rješavanja klimatskih promjena. To se nasilje među državama može pojačati ograničenjima u protoku informacija, a unutar država polarizacijom posredstvom interneta. Kada su mišljenja usmjerena u različitim pravcima socijalnih medija, lokalno stanovništvo, koje gospodari zemljom i vrstama, može postati netolerantno za ostala zanimanja glede prirode, umjesto da je usmjereno ka stvaranju kulture zajedništva u borbi protiv klimatskih promjena.
Bez obzira na to, Internet stvara prilike za upravljanje u kojima se što je dublje moguće pokušava prijetiti kulturnom integritetu. Ujedinjene narode vodi isključivo načelni dogovor. Stoga je usuglašavanje mnogih interesa temelj za lokalno upravljanje. Internet omogućava globalno-lokalno vođenje. Primjerice, s lokalnim znanjima i praćenjem promjena u vođenju s globalnih razina (kao i u internetskoj mreži). Rast organizacije na razini usuglašenih odluka čovječanstvu može dati vremena za pronalazak kako vođenje s jednom ili više stranaka daje najbolje na nacionalnoj ili saveznoj razini.